Uvod
Služeći se izabranim ratnim dokumentima đenerala Mihailovića (Ivanjica 1893. godine- Beograd1946. godine), svakako je najsigurniji način da se verodostojno prikaže istorija četničkog pokreta. Većina orginalnih dokumenata je uništena (ili sakrivena) od strane četnika na kraju rata. Delu dokumenata koje su zarobili komunisti gubi se svaki trag dok je jedan manji deo odnešen u emigraciju. Mi ćemo se uglavnom služiti dokumentima koji su donešeni u emigraciju kao i dokumentima koje su poslednjih godina otkriveni od strane istoričara koji se bave Ravnogorskim pokretom. U buduće ćete imati priliku da saznate mnogo više o pokretu đenerala Mihailovića, njegovoj istoriji i karakteru u toku Drugog svetskog rata. Đeneral Mihailović je proročanski predvideo šta će se sa Srbima desiti ako komunisti pobede u ratu. To svoje proročanstvo on je izneo u obraćanju srpskom narodu, početkom septembra 1944. godine, u kome je ostavio svojevrstan memento mori o sebi, svom pokretu, ali i o tragediji koja će se sručiti na srpski narod u budućnosti. Ovaj proglas đenerala Mihailovića je najbolnije i najupečatljivije svedočanstvo o Srbima sa obe strane Drine u Drugom svetskom ratu.
Pojednostavljena slika Drugog svetskog rata u Jugoslaviji bila je važeća gotovo pola veka po njegovom okončanju. Učesnici u ratnom vihoru deljeni su na pobednike i izdajnike. Uzurpatori vlasti su presudno uticali na sve vidove društvenog života uklljučujući i istoriografiju ratnih zbivanja 1941.-1945. godine koja je bila pod strogom kontrolom komunističkog režima.
Na kraju rata đeneral Mihailović je proglašen narodnim neprijateljem i izdajnikom, osuđen i pogubljen posle tri dana. To će postati osnovno polazište u oceni njegove ličnosti i Ravnogorskog Pokreta u Drugom svetskom ratu.
Danas, posle pedeset godina, nova istraživanja ratnih zbivanja u Jugoslaviji, bazirana na izvornoj građi Ravnogorskog Pokreta i njegovog vođe đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića, kao i na ravnogorskoj štampi i publicistici, daju pravu sliku o nastanku i ciljevima Ravnogorskog pokreta i jugoslovenskoj ratnoj drami u toku Drugog svetskog rata. Ova slika, koja je bila oduvek jasna nama u dijaspori, konačno polako ulazi u zvaničnu istoriju i u našoj otadžbini.
Etničke Prilike u Srpskim Zemljama na Početku Drugog Svetskog Rata
Etnička razbijenost srpskih prostora je pružila okupatorima mogućnost za brže napredovanje i osvajanje vlasti. U Vojvodini su živele mađarska, nemačka i hrvatska manjina koje su listom prišle uz nadirućeg okupatora(Nemce, Mađare i ustaše) i omogućile mu brzo zauzimanje ovog terena. Na Kosovu i Metohiji, šiptarska manjina je masovno prišla uz italijanskog okupatora i omogućila mu brzo zauzimanje ove teritorije. Najteža sitaucija za srpski narod je bila u onim srpskim zemljama koje su ušle u marionetsku tvorevinu Nezavisnu Državu Hrvatsku. U tim krajevima, Hrvati otvoreno pomažu okupatru i počinju sistematski genocid na srpskim življem. U Crnoj Gori, koja je kroz vekove bila jedna od glavnih nosilaca misli o srpskoj slobodi i ujedinjenju, postojala je manjina koja je bila separatistički nastrojena. Mora se naglasiti da je to jedna brojčano zanemarljiva grupa koja je uspela da dođe na vlast samo uz okupatorsku pomoć. Ova grupa proglašava nezavisnost što izaziva opšte narodno nezadovoljstvo i ustanak koje proglašen na Petrovdanskoj skupštiin 12. jula 1941. godine. Ustanak je počeo širom slobodarske i junačke Crne Gore vođen nepogrešivim istorijiskim instinktom naroda na ovim prostorima koji je preživeo mnoge nedaće tragedije.
Dolazak Na Ravnu Goru Maja 1941.
U aprilski rat, đeneralštabni pukovnik Mihailović je ušao kao načelnik operativnog odeljenja Druge armije. Ova armija je prošla mučan ratni put u predelima srednje Bosne. U rejonu Doboja završio se regularni ratni put pukovnika Mihailovića, započet šestog aprila u Bosni napadom Trećeg Rajha na srpski narod. 15. April 1941 godine, je bio prekretnica u karijeri pukovnika Mihailovića. Tog tragičnog dana, pukovnik Mihailović je rešio da se izdvoji od glavnine trupa Druge armije i krene ka Drini. On to opisuje ovako: '' JA NISAM HTEO DA KAPITULIRAM I ODBIO SAM NAREĐENJE DA PREGOVARAM SA NEMCIMA. DOŠAO SAM NA IDEJU DA IZBIJEM NA DRINU UBEĐEN DA ĆU TAMO NAĆI FRONT. ''
U prethodnim godinama nerazumevanja u Mihailoviću se nakupila gorčina koja je sada izbila na površinu. Polazeći u neizvesnost, u poraženu Srbiju, mučilo ga je gorko saznanje da je sve vreme imao pravo. Slučaj je hteo da njegova borbena grupa sa zastavom 41. Pešadijskog puka ostane jedina aktivna organizovana jedinica u kraljevini, i tako bude stožer kasnijeg otpora neprijatelju na bazi četničkog ratovanja.
Na Ravnoj gori je osnovan prvi štab i ona će tokom ratnih godina postati simbol Srpskog Četničkog Pokreta u Drugom svetskom ratu, otuda i ime Ravnogorski Pokret. U narodu je već bio odomaćen naziv četnici Draže Mihailovića. Izbor Ravne gore je bio relativno dobar zbog njenog strateškog položaja.
Po dolasku na Ravnu Goru 11. maja 1941. godine, Mihailović je doneo odluku da organizuje pokret otpora. Svojim proglasom, Mihailović podiže zastavu slobode protiv neprijatelja srpskog naroda. Tim ustankom u Srbiji učinio je da nemački komandant jugo-istoka, feldmaršal List, zatraži pojačanje od nekoliko divizija i kaznenih ekspedicija za represalije protiv ustanika, odnosno Dražinih četnika.
Stvaranje Organizacije Otpora
Već posle nekoliko nedelja otpočeli su stalni dolasci u sedište pukovnika Dragoljuba Draže Mihailovića. Većina posetilaca su bili mlađi oficiri i podoficiri privučeni glasinama, ali i patriotskim i nacionalnim osećanjima pomućenim posle aprilskog poraza koji je zahtevao osvetu neprijatelju.
Veliki broj onih koji su se pojavljivali na Ravnoj gori, u tim danima, su bili njegovi bivši potčinjeni, slušaoci iz vojne akademije, saborci iz prošlog rata i mnogi drugi. Draža Mihailović je uglavnom zadržao samo nekolicinu pridošlica, ostale je upućivao na rad u matični kraj da tamo šire organizaciju četničkog pokreta. Ubrzo su sela oko Ravne gore postala zona u kojoj su krstarili razni Mihailovićevi organizatori koji su stvarali strukturu budućeg otpora.
Srpski narod je sa jedne strane bio pogođen gubitkom inteligencije i narodnih vođa, a sa druge izložen neprijateljskom teroru nezapamćenom u dotadašnjoj istoriji. Ovakva situacija je dovela do toga da narod priđe onima koji prvi povedu borbu protiv okupatora i njegovih represalija. To su u prvom redu bili četnici koji su prvi organizovali otpor okupatora. U pojedinim srpskim krajevima komunisti uspevaju da pridobiju deo naroda za svoj pokret. To se desili tek posle 22. juna 1941. godine do kada su komunisit bili u savezu sa silama osovine i samo zato što komunisti skrivaju prave ciljeve i ideale svoje borbe.
U toj početnoj fazi organizacije Ravnogorskog pokreta postavljen je temelj kasnijoj vojnoj organizaciji: operativne trupe, vodovi, čete, bataljoni; kasnije i brigade i korpusi. Ljudi koji su upućivani na određen teren davali su instrukcije i organizovali narod. Srpski narod u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, istočnoj i zapadnoj Bosni, Tromeđi kao i u Dalmaciji i delu Like masovno je prilazio i pomagao Mihailovićevom pokretu. Iz ovoga se vidi da Ravnogosrski pokret ne predstavlja geografsku anomaliju već jedino opredeljenje srpskog naroda. Ovo potvrđuje i činjenica da su komunističke formacije bile vrlo retke i malobrojne.
Iste godine stvoreno je i političko krilo pokreta, Centralni Nacionalni Komitet. U komitet je trebalo da uđu prvaci srpskih političkih stranaka koji su ostali u zemlji, kao i istaknuti javni radnici. Postojali su i regionalni komiteti u Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji-Srpski nacionalni komitet koji je formirao Ilija Trifunović-Birčanin u Splitu.
Đeneralu Mihailoviću veoma brzo postaje jasno da je jedini cilj hrvatsko-muslimanskih ustaša u marionetskoj NDH fizičko uništenje srpskog naroda u krajevima zapadno od Drine. Ova činjenica postaje jasna kada se uzmu u o obzir svedočenja desetina hiljada izbeglica koji su bežale od ustaškog terora. Teror nije prekinunt ni posle apela muslimana iz svih većih gradova upućen muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi da se pokolj Srba prekine. Zato je Draža posebno insistirao na brzom i efikasnom otpory u krajevima pod kontrolom NDH. On je zaključio da je to jedini načina za biološki opstanak srpskog naroda u ovim krajevima. Uspešnost četničkih akcija dovodi do promene Italijanske politike u septembru 1941. godine. Italijani su od ustaša preuzeli vlast u severnoj Dalmaciji, Lici i Hercegovini i zabranili ustašama dalja zverstva. Ovaj potez dovodi do delimičnog poboljšanja položaja srpskog naroda u ovim krajevima.
Zanimljivo je primetiti da je Ravnogorski pokret imao razgranatu mrežu pristalica u Sloveniji gde su operisala nekoliko Mihailovićevih odreda. Najveće nedaće Ravnogorskom pokretu u Sloveniji zadavao je stav katoličke crkve pod uticajem Vatikana.
Đeneral Mihailović se uvek smatrao vojnikom koji pripada svom narodu i koji nema pravo da vodi politiku koja bi bila suprotna narodnoj volji.
Od Sukoba do Građanskog Rata
Zbog krize izazvane komunističkim akcijama u Srbiji, armijski đeneral Milan Nedić je 29. avgusta 1941. godine obrazovao Srpsku Vladu Spasa. Nedić je upoznao kako Mihailovića, majora Mišića i potpukovnika Pavlovića, tako i ceo srpski narod sa smrtnom opasnošću koja se nadvila nad srpskim narodom i Srbijom koju su Nemci nameravali da podele između neprijateljskih suseda. Đeneral Nedić je posebno istakao da je to presudno uticalo da se on prihvati vlasti.
Opasnost po Srbiju od komunističkog terora nije prestajala jer se znalo da se komunisti ne bore za slobodu Jugoslavije, a još manje za srpski narod već za njihovo potpadanje pod Sovjete. Komunisti su vršili represalije nad Dražinim četnicima u Srbiji, a posle i u svim krajevima gde su buknuli ustanci protiv Nemaca i ustaša. Proterivanjem komunista iz Srbije od strane Dražinih četnika, klicu neprijateljstva partizani su preneli na ustanike u Crnoj Gori, Hercegovini i istočnoj Bosni, gde je još uvek postojalo kakvo takvo bratstvo po oružiju. Tako su komunisti upropastili priliku da se nacionalni i borbeni elementi u svim srpskim zemljama ujedine.
I pored komunističkih represalija nad Dražinim ustanicima-četnicima, vođene su borbe sa Nemcima. Posle teških borbi, četnici su primorali Nemce da se povuku iz Čačka i okolnih mesta. Dan ranije, Takovski Odred pod komandom kapetana Vučkovića je napao nemački garnizon u Gornjem Milanovcu. Posle kraćeg otpora, šesta četa 920. bataljona nemačke vojske se predala četnicima.
To je bio jedinstven slučaj u istoriji, dotle pobedonosne, Hitlerove vojske koja je tih dana napredovala u Rusiji i uspela da protera Britance iz Libije. Na drugoj strani, ustanici opsedaju Valjevo i Kraljevo. U ovim akcijam učestvuju i četnički topovi i tenkovi oteti od Nemaca.
Mihailovićev Stav Prema Komunistima
Komunisti kao borbena grupacija se ne pojavljuju sve do nemačkog napada na Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine. Do ovog datuma oni su praktično u službi Nemaca. Posle 22. juna komunisit beže iz gradova u šumu gde osnivaju svoje «odrede». Ti odredi su u suštini bile šačice mladih ljudi bez ikakvog borbenog iskustva i sposobnog vođstva. Komunistička strategija je bila da vrbuju decu iz bogatijih porodica da bi tako materijalno osigurali svoj pokret. Na drugoj strani komunistički komesari su vršili propagandu po srpskim selima apelujući na patrotizam srpskih seljaka i stavljajući u prvi plan borbu protiv okupataora, a skrijavajući svoje prave ciljeve. Na taj način oni su uspeli da pridobiju manju grupu mlađih ljudi za svoj pokret. Kada bi im mladi ljudi pristupili komunisti se koriste metodama koje danas koriste verske sekte: potpuna izolacija od svoje porodice, familije i prijatelja (slanjem što dalje od svoga kraja) i konstantna politička indoktrinacija. Kada bi regrutu slomili duh on bi postao komunistički robot. Takve su ih onda stavljali u prve redove borbe protiv svoje braće u Ravnogorskom pokretu. Na sreću, u početku rata komunisti su bili vrlo malobrojni i borbeno nespremni, tako da su igrali samo epizodnu ulogu. Kada se analiziraju sve komunističke «ofanzive» uočava se komunistička strategija: kada bi se uočilo da Nemci planiraju napad (uglavnom sa manjim snagama) bežalo bi se glavom bez obzira u krajeve za koje Nemci nisu bili zaintersovani. Na drugoj strani oni su činili sve da sabotiraju i unište Ravnogorski pokret koji je nosi glavno breme otpora okupatoru.
Đeneralu Mihailoviću je od početka rata bili jasni komunistički ciljevi i opasnost koja srpstvu preti od ovog pokreta. Već na početku rata on je govorio svojim sardnicima da je jedini komunistički cilj komunistička revolucija koja bi dovela do osvajanja vlasti i komunističke diktature. Mihailović se najodlučnije od samog početka pripremao za borbu protiv komunista.
Nemci Protiv Mihailovića
(krajem decembra 1941. godine)
Prvog decembra 1941. godine, na konferenciji komandanata, pukovnik Mihailović je dao nove odrednice za borbu protiv Nemaca i komunista. Nekoliko dana posle ovog sastanka usledio je iznenadan i silovit udar nemačkih snaga na Ravnu Goru. Operacija ''Mihailović'' je imala u cilju uništenje ravnogorskih odreda u zoni od oko 120 kvadratnih kilometara i opšti napad na sve vojno-četničke snage koje su se našle na tom terenu. Njegovi najbliži saradnici, među kojima je bio i major Aleksandar Mišić, sin vojvode Živojina Mišića, su zarobljeni i docnije streljani. Cela nemačka ofanziva na Ravnoj Gori ipak nije postigla zapažen uspeh.
Posle nemačke ofanzive na Ravnu goru, nije se odustajalo od prvobitno proklamovanih ciljeva o antifašističkom otporu. Zima 1941./1942. godine je bila izuzetno teška za preživljavanje pokreta otpora. U toku zime, Nemci su vršili stalne represalije i teror nad Dražinim četnicima i srpskim stanovništvom koje je podržavalo ovaj pokret.
Posle neuspeha nemačke ofanzive na Ravnoj Gori, Mihailović često menja mesto boravka. Zbog stalnih nemačkih potera, Mihailović je bio primoran da stalno menja sela i planine. Dok su trajali progoni, Mihailović je bio na slobodnom Durmitoru, krećući se do Kalinovika, da bi krajem leta 1942. godine uspostavio svoj štab iznad Kolašina. Dolaskom Mihailovića na Sinjajevinu, severni i istočni delovi Crne Gore postaju centar u kome je Ravnogorski Pokret nastavio svoje akcije za oslobođenje. Tokom najveće nemačke akcije na Mihailovića, vlada u Londony ga je proizvela, 7. decembra 1942. godine, u čin brigadnog đenerala a mesec dana kasnije u divizijskog đenerala, a zatim i u čin armijskog đenerala.
Na sastanku nemačkih i italijanskih generala održanom u Rimu početkom januara 1943. godine, odlučeno je da se razoružaju četničke jedinice u delu NDH pod kontrolom Italijana. U februaru Hitler izdaje memorandum u kome traži uništenje svih četničkih snaga na terenu koje kontrolišu Nemci. On je još ocenio da operacija neće biti laka sa obzirom na snage koje kontroliše Mihailović. Ove naredbe dovode do operacije Vajs 3 koja je četnicima nanela gubitke ali nije uspela da uništi četnički pokret.
Pripreme za Iskrcavanje Saveznika
Rukovodeći se informacijama iz Londona da se priprema savezničko iskrcavanje negde na Jadranskoj obali 1943. godine, Mihailović je počeo intenzivne pripreme za zauzimanje Dalmatinske obale. U julu 1942. godine Mihailović je doneo naredbe da se zauzme dalmatinska obala i da se narod sprema za opšti ustanak. Ujedno je ocenjeno da je glavni unutrašnji neprijatelj komunistički pokret koji će želeti da preuzme vlast. Karajem 1942. godine, komunističke snage kreću iz svojih uporišta ka Dalmaciji koju je kontrolisala Dinarska četnička divizija. Đeneral Mihialović je preduzeo mere da se komunistički napad spreči vršeći koncentrisane napade na partizanske teritorije. Ovim operacijama je komandovao potpukovnik Ostojić. Sve četničke formacije iz Dalmacije, Like, Severne Bosne i Crne Gore su krenule u ofanzivu na komuniste da bi se zaštitilo savezničko iskrcavanje. Komunističke snage se daju u bekstvo. Osećajući da su u bezizlaznoj situaciji komunisti pregovaraju sa Nemcima koji su bili zabrinuti zbog razvoja situacije na terenu. Komunisti sklapaju primirije sa Nemcima i kada upitani kako će se odnositi prema saveznicima ako se iskrcaju, odgovaraju da će ih tretirati kao neprijatelje.
Primirije sa Nemcima je komunistima dalo vremena da se prebace preko reke Neretve dok su Nemci preduzeli jaku ofanzivu na Mihailovićeve snage. Nemačka ofanziva doživljava neuspeh što navodi Nemce da ponovo ucene Mihilovićevu glavu.
Na žalost, na međunarodnoj konferencijama u maju i avgustu 1943. godine saveznici odbacuju ideju o iskrcavanju na Jadarnskoj obali. Odlučeno je da se novi front otvori u zapadnoj Francuskoj, a da se na Balkanu izvrši bombardovanje strategijskih ciljeva.
Povratak u Srbiju i Engleska Izdaja
Posle dužeg odsustva, đeneral Mihailović se vraća u Srbiju sa mnoštvom novih oficira koji su se vratili u zemlju iz Egipta. Srpski narod dočekuje Mihailovića i njegove snage kao svoje heroje i oslobodioce. Po dolasku u Srbiju Mihailović počinje da uviđa da je došlo do promene u engleskoj politici. Prvi nagoveštaj ove promene bilo je upućivanje engleske vojne misije u komunistički štab u maju 1943. godine. Sledći korak je bio predlog da se podele četničke i komunističke sfere uticaja. Po ovom predlogu Mihailovićeve trupe bi mogle da operišu samo u Srbiji, dok bi komunistim pripali svi zapadni krajevi. Konačan korak u izjedačavanju komunista i četnika bilo je slanje dva brigadna generala, po jedan u svaki štab. U Mihailovićev štab dolazi relativno nepoznati brigadni general Armnstrong, dok komunisti dobijaju generala Maklina, Čerčilovog ličnog prijatelja.
Od samog dolaska u Mihailovićev štab, Armnstrong insistira na grandioznim četničkim akcijama protiv Nemaca a u isto vreme ne dozvoljava preko potrebnu pomoć u oružiju da se ne bi koristilo protiv partizana. Mihailović je bio ogorčen na Armstronga i zbog propagande Bi-Bi-Sija koji je četničke akcije pripisivao komunistima i u celini postaje komunostički pristrasan. Konačno, pod uticajem generala Maklina koji je bio leve orijentacije i koji je vršio besumučnu propagandu u korist komunista. Čerčil odlučuje da žrtvuje srpski narod i đenerala Mihailovića. To se dogodilo u Teheranu na sastanku trojice. Na Teheranskoj konferencije na opšte Staljinovo zadovljstvo je odlučeno da se Mihailović odbaci kao saveznik i da se komunistima uputi značajna pomoć.
U Novim Okolnostima
Jedan od značajnih skupova Ravnogorskog Pokreta, u toku rata, bio je Svetosavski Kongres na kome je usvojen program pokreta o unutrašnjem uređenju nove Jugoslavije. Kongres je održan 25. do 28. januara 1944. godine. Smatra se da je kongres bio reakcija na učestale potrese u Londonu, kako u izbegličkoj vladi tako i u razgovorima sa Čerčilom i drugim britanskim zvaničnicima. Ti razgovri su se svodili samo na jedno pitanje: kako se rešiti Mihailovića i zadovoljiti Sovjete koji su već nadirali prema zapadu. Britanski premijer je izričito tražio da se Purićeva vlada smeni i da se na taj način Britanci i Jugoslavija reše Mihailovića. To se konačno i desilo: Purićeva vlada je raspuštena 1. juna 1944. godine i za novog mandatara je imenovan Dr. Ivan Šubašić. To je značilo konačno sklanjanje Mihailovića sa ministarskog položaj, a da ironija bude što veća, sklonjen je glavni protagonista antkomunističke borbe. Centralni Nacionalni Komitet, koji se sastao u julu, osudio je sastavljanje ovakve vlade, iskazao joj nepoverenje i proglasio da zadržava slobodu delovanja na terenu. Sve ove osude ostale su bez efekta.
U toku najžešćih sukoba sa partizanskim snagam, Mihailović izdaje naredbu, 1. septembra 1944. godine, u kojoj se u prvi plan stavlja obračun sa komunistima jer se oni ''pripremaju da nam donesu novo robstvo i svoju krvavu tiraniju.'' Mihailović je uvideo da je ponovan prodor komunista u Srbiju bio vođen idejom o razaranju Srpstva. Ovo potvrđuju njegove reči: '' Malo im je onaj milion koji su sa ustašama pobili.''
U jeku najdramatičnijih događaja, Mihailovićevim četnicima je došao udar sa strane sa koje su ga najmanje očekivali. Udar je došao od suverena za koga su ginuli, čije su ime u pesmama spominjali i na zastavama nosili. Bio je to 12. septembar 1944. godine. Tog prelomnog dana, kralj se pokorio Čerečilovim zahtevima, nesvestan strahovitih posledica i po Dražu i po vojsku i po sebe. Kada su mu pročitali stenograf kraljevog govora na Bi-Bi-Siju, Mihailović je skinuo svoju šajkaču sa glave, tek pred ponoć ponovo ju je uzeo, poduže gledao u kokardu i konačno je poljubio i otišao na počinak.
Iako duboko uzdrman kraljevim govorom, đeneral Mihailović je smatrao da '' ne treba podleći uticaju jednog akta koji je u kompleksu ratnih planova ''naših velikih savezanika''.'' Njegova odanost kralju i državi je bila veća od kraljeve. Mihailović je posebno insistirao na disciplini, jer ''Ravnogorska revolucija ne sme biti revolucija nereda i ubistava, već revolucija pravde i slobode.''
Spašavanje Savezničkih Pilota 1944.
U velikoj vazdušnoj akciji savezničkog vazduhoplovstva iz Italije, izvrešena su velika bombardovanja naftnih postrojenja u Rumuniji. Na zahteve Tita i jugoslovenskih komunista saveznici su istovremeno bombardovali ciljeve i varoši u Srbiji. Nebo nad Srbijom bilo je prošarano tragovima dima iz četvoromotornih američkih bombardera. Mada, su oni bili ti koji su bombardovali srpske varoši, četnici su ih i dalje smatrali saveznicima. Deo aviona bio je oboren od nemačke i rumunske protiv vazdušne odbrane. Iz zapaljenih ili oštećenih grdosija nad Srbijom, iskakali su saveznički vazduhoplovci. Blagodareći zauzimanju Dražinih četnika, preko pet stotina savezničkih avijatičara izbeglo je nemačko zarobljavanje ili smrt. Ovo je činjeno uz velike žrtve među četnicima i narodom. Posle kraćeg ili dužeg boravka na slobodnim ravnogorskim teritorijama piloti su vraćani u matične jedinice u Italiji sa aerodroma Pranjani kod Čačka.
Kraj Rata
Petog maja Mihailovićeva radio-stanica, jedina veza sa svetom, zauvek je zaćutala. Na Uskrs 6.maja 1945. u 11 časova svaka kolona se zaustavila gde se zatekla. Posle kratke službe pročitana je poslednja Mihailovićeva zapovest:” Produžićemo i danas ka postavljenom cilju. Naša borba i naša patnja su za prava čoveka, Bogom dana. Mi možemo u toj borbi i izginuti, ali je njena pobeda sigurna, pobeda i blagodeti za preživele i potonje. Uveren u vašu rešenost da istrajete do kraja, ja vam se obraćam dragi moji saborci, svojim pozdravom, Hristos Voskrese!”
Nedelju dana kasnije, u stopu praćena od komunističkih trupa i avijacije bivših saveznika, na Zelengori je našla smrt glavna masa Mihailovićevih snaga. Van očiju svetske javnosti, komunisti nisu zarobljavali od zapada napuštene ravnogorce. Nisu ni imali potrbe za suvišnim formalnostima. Najmanje 9300 Mihailovićevih boraca je likvidirano pre ili posle zarobljavanja. Ironično, prvi čovek koji se sa oružijem u ruci i gerilskim formacijama pojavio u borbi protiv Nemaca u proleće 1941. godine, ostao je poslednji i jedini u šumi 1945. godine. Kao što je nekada prvi ustao u protest protiv nemačke okupacije u Evropi, tako je po završetku rata bio takođe, prvi u protestu protiv nasilne uspostave komunističkog režima u Jugoslaviji.
Suđenje Đeneralu Mihailoviću
Suđenje đeneralu Mihailoviću održano je od 10-og juna do 15-og jula 1946. godine. Uz glavno-optuženog Mihailovića suđeno je većoj grupi ljudi iz različitih grupacija čija je jedina zajenička nit antikomunizam. To je bio klasičan staljinistički proces u kome se u napred znao ishod. Ovo je bio konačan obračun komunizma sa demokratijom, slobodom i pravom čoveka. Mihailovićeva porota su bila tri izabrana komunistička oficira dok je tužilac bio komunistički pukovnik Miloš Minić. Mihailoviću je nametnut izuzetno brz tempo suđenja koji on posle dugog komunističkog mučenja nije mogao da prati. Navodni dokazi nisu bili dostupni odbrani. Shvatajući da je njegova presuda već doneta Mihailović odbija ponudu američkih vazduhoplovaca, spašenih nad Srbijom, da svedoče u njegovu korist. I pored svih nedaća, Mihailovićev branilac Dragić Joksimović uspeva da pobije sve navode optužbe i pokaže da su sve tačke optužbe neosnovane. Ovaj podvig ga je koštao života.
I pored briljantne odbrane i nepostojećih dokaza, đeneral Mihailović je 15-og jula 1946. godine,“u ime naroda”, osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i građanskih prava kao i oduzimanje celokupne imovine. Đeneral Mihailović je u toku rata komunističkom maršalu Titu više puta spasao život. Kao čovek bez časti, Tito mu nije uzvratio istom dobrotom. Kazna je izvršena 17-og jula 1946. godine. Mesto izvršenja kazne ostaje nepznato, pretpostavlja se da je to Ada Ciganlija.
Unutar Ravnogorske Organizacije
Po svom karakteru Ravnogorski pokret je bio narodni i u svojoj celini antifašistički. Tokom celog rata đeneral Mihailović je bio glavni nemački neprijatelj na Balkanu. Mihailovićeva vojska je bila sastavljena iz svih slojeva srpskog društva. Tokom celog rata Mihailovićevi borci su bili više gladni nego siti. Njihovo snabdevanje je zavisilo od hrane koju bi im dao narod koji je i sam živeo u oskudici.
Usled nedostatka vojničkih uniformi gotov svi oficiri i vojnici su bili obučeni u tradicionalno srpska seljačka odela iz toga perioda. Prepoznatljiva karakteristika Mihailovićevih boraca je bila brada koja je simbolisala žalost za izgubljenom slobodom i otadžbinom.
Nekoliko Reči o Mihailoviću i Njegovoj Porodici
Đeneral Mihailović je bio duboko pobožan čovek. Molio se Bogu, postio, pričešćivao i slavio krsnu slavu Sv. Nikolu. Mihailovićev sin Voja je bio uz svoga oca od 1941. godine i ostao je sa njim do kraja ravnogorskog puta. Poginuo je 1945. godine na kraju bosanske golgote. Mihailovićevu suprugu, sa starijim sinom Brankom i kćerkom Gordanom, Nemci su više puta zatvarali, ispitivali i držali kao taoce. Đeneral Mihailović je živeo i umro u skladu sa svojim načelima: sa narodom i uz narod do kraja.
Reč na Kraju
U Drugom Svetskom Ratu, đeneral Mihailović je bio vojnik, komandant i narodni vođa koji se suprotstavio najvećoj vojničkoj sili koju je do tada upoznao svet. Kao što je napisao Slobodan Jovanović: ''Đeneral Mihailović je ispunio svoju dužnost kao sin srpskog naroda. Koliko je to tačno, vidi se već po tome što on nije ušao samo u istoriju, nego i u narodno predanje.
Za života on je bio gonjen, klevetan, mučen i najzad umoren. Njegovo telo je razneto na komade, i on nema groba, ali on i dalje živi u duši srpskog naroda, i tu će živeti uvek dokle srpsko ime bude trajalo. '' Neka mu je večna slava i pomen u Nebeskoj Srbiji.
Dolaskom komunističkog režima na vlast, u ranijoj fazi komunističke vladavine, izvršena je detronizacija srpske narodne dinastije i krenulo se u postepeno uništavanje sela, duhovnosti i sužavanje srpskih teritorija na ''užu'' Srbiju.