Početak Drugog svetskog rata zatiče Kraljevinu Jugoslaviju politički i vojno nespremnom. U godinama pred Drugi svetski rat postaje jasno da Hrvati smatraju ovu zajednicu nužnim prelaznim zlom koje će im doneti nezvisnost. U sklady sa tim, oni su činili sve da podriju temelje jugoslovenske države kako bi se ona raspala u njima pogodnom trenutku. Taj trenutak je došao kada je postalo jasno da će Nemačka napasti Jugoslaviju. Hrvatski oficiri i političari su javno proklamovali da to nije njihov rat, a tajno su Nemcima dostavili sve jugoslovenske ratne planove. Zauzvrat Nemci su im obećali kvazi-nezavisnost pod nemačkim patronatom. Napad Nemačke na Jugoslaviju, 6-og aprila 1941. godine, zatiče Jugoslovensku armiju nepotpuno mobilisanu i bez sposobnog vođstva. Kada se tome pridoda i hrvatska izdaja postaje jasno da se ova armija ne može odupreti Vermahtu i da je samo pitanje vremena kada će nastati rasulo. O unutrašnjoj situaciji u Jugoslaviji između dva rata biće više reči u jednom od sledećih članaka.
Početak Nemačkoga napada na Jugosalviju zatiče pukovnika Dragoljuba-Dražu Mihailovića na mestu komandanta operativnog odeljenja Druge armije čiji se štab nalazio u Sarajevu. Komandant Druge armije je bio dugogodišnji Dražin prijatelj general Dragosalv Miljković. Po ranije sastavljenom ratnom planu Druga armija je trebala da brani deo graničnog fronta prema Mađarskoj. Ne želeći da ostane u pozadini, pukovnik Mihailović već 6-og aprila zahteva da ode na front da bi se lično uverio o stanju i omogućio komandi jasan vid u situaciju. To mu biva odobreno i on već 7-og uveče stiže u Đakovo. Sa njim je bio njegov klasni drug kapetan Vuković. Dugo pre nemačkog napada, pukovniku Mihailoviću je bilo jasno da Hrvati neće hteti da se bore i da je jedini efikasan otpor Nemcima moguć u planinama gde će biti neutralisana njihova tehnička nadmoćnost. Ove njegove slutnje se obistinjuju, po dolasku u Đakovo on zatiče izveštaje o masovnom dezerterstvu Hrvata i otvorenom nepriajteljstvu stanovništva prema jugoslovenskoj vojsci. Ovakva situacija ga navodi da obavesti komandu da se Armija nalazi na neprijateljskoj teritoriji(Hrvatskoj) i zahteva povlačenje južno od Save gde bi se stabilizovao front. To mu biva odobreno. Pukovnik Mihailović je planirao da se iz Đakova povlači preko Vinkovaca i Gunja prema Brčkom. On je smatrao da će se ovo povlačenje izvršiti bez problema jer je taj teren kontrolisao Nikola Kalabić, komandant pozadinske službe Druge armije, koji je bio poznat od ranije kao izuzetno sposoban oficir.
Povlačeći se prema Brčkom, pukovnik Mihailovića je prešao most na Savi i smestio štab u Brčkom, želeći da stabilizuje front na desnoj obali Save na pravcu Doboj-Derventa-Bosanski Brod. Veza sa Vrhovnom komandom bila je potpuno prekinuta tako da su štabovi armija bili prepušteni sami sebi. Druga armija se sporo povlačila ka Brčkom krećući se u malim grupama koje su bile stalno napadane od strane lokalnih Hrvata. Konačno 13-og aprila poslednji delovi Druge armije su se povukli na desnu obalu Save i most je srušen. Među poslednjim grupama stigla je grupa vojnika 41. pešadijskog puka. Vojnici ovoga puka hrvatske nacionalnosti su dezertirali i zarobili komandanta i ostale Srba oficire. Sa grupom koja je stigla u Brčkom stigao je i narednik Božo Perović koji je doneo pukovsku zastavu. On će postati nerazdvojan Dražin pratilac.
Uviđajući bezizlaznost situacije, pukovnik Mihailović je već 13-og aprila naredio povlačenje iz Brčkog preko Dervente ka Bosanskom Brodu. Pre pokreta, od pristiglih grupica vojnika on je formirao novu formaciju “Brzi odred”. Brzi odred je već 14-og aprila imao svoj prvi okršaj sa ustašama koje su zaposele Derventu. Bez puno poteškoća ustaše su rasterane i Odred je nastavio put ka Bosanskom Brodu. Zbog prilika na terenu, pukovnik Mihailović je bio primoran da naredi povlačenje nazad ka Doboju. 15-og aprila u selu Ševarlije kod Doboja, Brzi odred je ima prvi okršaj sa Nemcima. Vodila se teška borba skoro ceo dan. U jeky borbe pukovnik Mihailović prima kurira iz Vrhovne komande koji mu donosi vest o kapitulaciji i narđenje da se preda najbližoj nemačkoj komandi. Na to, pukovnik Mihailović odgovara:” Kapitulacija ? Ta reč ne postoji u našem vojnom rečniku. “
Posle borbe sa Nemcima, pukovniku Mihailoviću postaje jasna situacija u kojoj se on i zemlja nalaze. On prikuplja ostatke Brzog odreda, naređuje uništavanje tehnike i teškog naoružanja i odlučuje se za pokret u predelu vododelnice reke Spreče i Krivaje. On jasno procenjuje situaciju i shvata da je njegov jedini izbor povratak u Srbiju i gerilske operacije protiv Nemaca. Njegovo razmišljanje se jasno ocrtava u govoru koji je održao svojim preostalim vojnicima u Petrovom Selu 20-og aprila 1941. godine. Povod za ovaj govor je bilo pronalaženje letaka o bezuslovnoj kapitulaciji jugoslovenske vojske. U svom govor pukovnik Mihailović kaže:
“Junaci! Naša je vlada, kao što vidimo iz ovih letaka, sramno potpisala akt o našoj bezuslovnoj kapitulaciji pred nemačkom oružanom silom. Ja tu kapitulaciju ne priznajem. Živ se Nemcima neću predati. Nemačka mora da izgubi ovaj rat. Englezi su naši saveznici.Ovakva heterogena vojsa kakva je bila naša, nije bila sposobna ni za kakvu borbu. O tome sam ja pisao i govorio, ali … Ovo nije bio rat, ovo je bila zabuna. Mi ćemo se organizovati i povesti gerilsku borbu protiv okupatora, prema našim mogućnostima. Kada naši saveznici Englezi budu čuli za naše postojanje, oni će nas pomoći.
Malena Srbija vodila je Prvi i Drugi balkanski rat, Prvi svetski rat. Iz ovih ratova on je izšla kao pobednica. Svojim saveznicima pokazala je punu vernost, a srpski heroizam zadivio je ceo svet i pokazao kako se gine i mre za slobodu. Mi ćemo se i ovoga puta boriti sa svoju slobodu, sa bolju i srećniju Jugoslaviju.
Živeo Kralj! Živeli naši saveznici Englezi!”
Posle ovog govora pukovnik Mihailović je naredio da se poruši deo pruge Zavidovići-Han Pijesak i napadnu četiri železničke stanice sa ustaškim posadama. Dvadeset drugog aprila ovaj napad je uspešno izvršen ali je rušenje pruge bez odgovarajuće opreme potrajalo više od dva dana. U međuvremenu, Mihailovićevoj grupi se priključio Dobojski četnički odred jačine 30 boraca sa vojvodom Mitrom na čelu. 24-Og aprila Draža dolazi u selo Solun gde od izbeglica saznaje za sudbinu Srba u NDH.
25-Og aprila Nemci iz Olova šalju muslimane da napadnu Mihialovićevu grupu, ali pukovnik Mihailović biva obavešten o ovom napadu i u zasedi uspešno odbija muslimanski napad. 26-Og aprila Mihailovićeva grupa napada neamčku kolonu kod Han Pijeska i zarobljava veću količinu ratnog materijala. Istoga dana, pukovniku Mihailoviću dolazi delegacija lokalnih Srba koji mu saopštavaju da su izloženi stalnim napadima od strane muslimana iz sela Žepe. Kada je razmotrio situaciju, pukovnik Mihailović je naredio da mu dovedu najuglednije muslimane iz ovoga sela. Kada su oni došli, bivaju očinski upozoreni na posledice ovakvog držanja. Posle razgovora sa muslimanima Mihailovićeva grupa nastavlja da izbegava nemačke potere i kreće se ka Drini. U toku ovog perioda grupi dolazi najveće pojačanje: grupa oficira i podoficira pod komandom Miodraga Paloševića-Paloša. Palošević je bio četnik još u Prvom svetskom ratu i njegovo ratno iskustvo će biti dragoceno.
29-Og aprila Miahilovićeva grupa prelazi reku Drinu iznad sela Zaovine. Po prelasku reke narednik Boža Perović razvija zastavu 41. puka koju je sve vreme nosio, a odred peva državnu himnu i “Oj Srbijo”.
Usledio je odmor u selu Zovine koji je trajao do 3. maja. Toga dana Nemci šalju jake borbene formacije iz više garnizona da unište Mihailovićevu grupu. Veštim manervrisanjem u rejonu planine Tare, pukovnik Mihailović izbegava sve potere mada se nekoliko puta našao u veoma nezavidnom položaju.
Na Đurđevdan, 6-og maja 1941, Mihailovićeva grupa prelazi drum Bajina Bašta – Užice i deli svoju grupu na dva dela : dobojski četnici bivaju upućeni pravcem Rudnik-Ostrovica sa naredbom da se spoje sa glavninom za 10 dana. Ostatak sa pukovnikom Mihailovićem na čelu (sa izuzetkom nekolicine koji su se izjasnili da žele da odu svojim kućama) polazi ka planini Suvoboru. Tih dana pukovnik Mihailović je uprono razmišljao o centru odalkle bi krenuo svoju borbu. Znao je da su Suvobor i okolne planine idealna lokacija ali i dalje nije gde tačno da postavi svoj štab. Mihailovićeva grupa proslavlja Đurđevdan, četničku slavu u usamljenoj drumskoj kafani. Ponovo se razvija zastava 41. puka i Draža hrabri druge svojim rečima. Posle proslave oni nastavljaju pokret.
Noću između 10. i 11. maja pukovnik Mihailović stiže u Struganik(kod Valjeva) sa namerom da poseti kuću vojvode Živojina Mišića u kjoj se nalazio vojvodin sin Aleksandar, Mihailovićev stari prijatelj i ratni drug. Aleksandar se vrlo obradovao Mihailoviću i njegovoj grupi. Kada je čuo Mihailovićeva razmišljanja, Aleksandar Mišić mu predlaže da uspostavi svoj štab na Ravnoj Gori zbog njenog geografskog položaja. Nedostatak puteva u ovom predelu predstavljao je zaštitu od brzog nemačkog prodora dok geografski položaj nudi brz pristup skoro svim delovima Srbije. pukovnik Mihailovićprihvata Mišićev predlog i upućuje se na Ravnu Goru. On stupa na Ravnu Goru 11. maja 1941. godine oko podne. Njegovo stupanje na Ravnu Goru se smatra početkom Trećeg srpskog ustanka. Ovaj datum je potvrđen iz više nezvisnih izvora.
Put od Sarajeva do Ravne Gore predstavlja završnu fazu metamorfoze pukovnika Mihailovića iz oficira jugoslovenske vojske u legendranog vođu srpskog naroda. Ova metamorfoza je počela njegovim saznanjem da Jugoslavija kakva jeste vodi u propast srpskog naroda a završila se njegovim dolaskom na Ravnu Goru. Njegov put predstavlja odiseju koja je stavila sudbinu srpskog naroda na njegova leđa. On je ovo breme časno nosio sve do svoje smrti. Pukovnik Mihailović je primer kako i u danima kada se čini da je sve propalo i kada se čini da je srpstvo izgubljeno, srpski slobodarski duh proradi u onim ličnostima koji će za Srbiju uraditi najviše.