Izvorni podatci su korišćeni iz ratnih dokumenata Dinarske Četničke Divizije.
Proglas prvog gerilca porobljene Evrope i vođe Trećeg Srpskog Ustanka, armijskog đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića, proširio se na sve srpske zemlje: Crnu Goru, Hercegovinu istočnu i centralnu Bosnu, tromeđu Bosne, Like i Dalmacije kao i na ostale oblasti.
Mi ćemo se više zadržati na istorijskom ustanku 27. Jula 1941. godine, kao i na događajima koji su se odigrali kasnije u jesen iste godine, kada je osnovana Dinarska Četnička Divizija. Dinarska Četnička Divizija je osnovana u selu Crni Potoci pod komandom neustrašivog narodnog tribuna, a kasnije proslavljenog i jednog od najhrabrijih Dražinih ratnih komandanata, vojvode Momčila/Rada/Đujića(Topolje kod Knina 1907.- San Markos, Kalifornija 1999.).
Već u prvim nedeljama postojanja Nezavisne Države Hrvatske(NDH) izvršen je pokolj Srba koji se merio desetinama hiljada pobijenih. Time je srpski narod još u junu 1941. godine izazvan na spontani otpor. Nikle su čete, uzdigle se lokalne vođe. Ljudi su se snabdevali oružijem kako su mogli i tražili su pomoć gde god su mogli da je nađu.
U srpskim krajevima pod upravom NDH, četnički otpor je nastao na drugim osnovama i pod drugim okolnostima od onoga u Srbiji. Tu je četnički pokret imao i drugačiji karakter i uslove opstanka, što partizanska propaganda negira. Prvenstveni cilj pokreta je bila zaštita Srba od pokolja koji su vršile povamapirene ustaške zveri u marionetskoj NDH. To je glavna razlika u odnosu na pokret otpora nastao u Srbiji, odnosno Crnoj Gori.
Početkom 1942. godine đeneral Mihailović je primio pod svoju komandu četničke komandante Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Dalmacije. Ti komandanti su na terenu, na sve moguće načine, organizovali i pružali zaštitu srpskom življu koje je bilo proganjano od strane Hrvata, muslimana i komunističkih formacija.
U početku, Dinarska Četnička Divizija je bila sastavljena od pukova: puk Kralja Petra Drugog u Lapcu u Lici, puk Petra Mrkonjića (Kralja Petra Prvog) u Plavnu u Dalmaciji; puk Gavrila Principa u Bos. Grahovu; puk Kralja Aleksandra Prvog u Bos. Petrovcu; puk Onisima Popovića na Dalmatinskom Kosovu; puk Vožda Karađorđa u Gračacu u Lici i drugi odredi. Ove formacije su kasnije organizovane u korpuse.
Prva ustanička puška odjeknula je u Drvaru. Ona se uskoro prenelo na stotine mesta na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije. Pored Drvara, ustanici brzo oslobađaju Bos. Petrovac, Srb, Gračac, Bos. Grahovo, Kninsku i ostalu Krajinu. Ustanici su u nezadrživim naletima oslobađali od ustaša selo za selom, grad za gradom, kraj za krajem. Umesto plača i jauka, po oslobođenim selima i gradovima orila se pesma srpskih ustanika.
Četnici Tromeće su iskazali nezamislivo junaštvo u toku četvorogodišnje borbe u zaštiti golorukog srpskog naroda od marionetske ustaške tvorevine. Herojska Dinarska Četnička Divizija je bila sastavljena od hrabrih potomaka srpskog naroda koji vekovima žive i stoje na vetrometini nemirnog Balkana u borbi protiv azijskih hordi i bezbožne Evrope izgubljenog razuma.
Ustanak se rasplamsao po tradiciji srpske četničke oslobodilačke borbe. Učeni da svoje brane i tuđe ne diraju, da se u životu drže časno, dostojno i ničiju slobodu ne ugrožavaju, četnici su išli u borbe protiv dušmana sa verom u Boga i pobedu. U tim borbama oni su živote polagali, jer je to bio zakon njihovog života. Nisu se plašili, jer su slobodu, svoj narod i otadžbinu voleli više od života. Na njihovim zastavama je bilo napisano: S' VEROM U BOGA, ZA KRALJA I OTADŽBINU! SLOBODA ILI SMRT! Pod tim zavetom i znamenjem oni su savladali mnoga zla i bili pobednici nad mnogo jačim dušmanima. Ovim pobedama su dokazali da su dostojni potomci svojih slavnih predaka. Srpske planine i gore bile su njihove neoborive tvrđave.
Komunistički plan za uništenje Dinraske Četničke Divizije
Ulazak Crvene Armije u istočny Srbiju 22. septembra 1944. godine bio je prekretnica za sve ratujuće strane na teritoriji bivše Jugoslavije. Ovo se posebno odnosi na partizane čiji je jedini cilj bio osvajanje vlasti. Dolaskom Crvene Armije, postaje jasno da dolaze teži dani, kako za Ravnogorski Pokret, tako i za ceo srpski narod. Odbacivanjem đenerala Mihailovića, Čerčilova bezobzirna politika munjevito menja sliku na terenu.
Komunisti, u čije redove sada ulaze hrvatske ustaše i domobrani, počinjy da nagomilavaju trupe u Kninskoj Krajini i na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije. Ovim potezom oni žele da postave obruč oko Dinarske Četničke Divizije koji bi doveo do njenog uništenja. Dinarska Četnička Divizija se našla u zabrinjavajućoj situaciji i biva primorana da vodi svakodnevne borbe na svim frontovima.
Konferencija u selu Topolju kod Knina
Za Dinarsku Četničku Diviziju nastupaju teški i neizvesni dani ispunjeni borbama i naporima da se pronađe izlaz. Komunisti sve jače stežu obruč dovodeći sveže trupe opremljene teškim naoružanjem koje dobijajau od bivših četničkih saveznika Engleza.
U jeku najžešćih borbi, komandant Dinraske Četničke Divizije vojvoda Momčilo Đujić, sazvao je sve svoje komandante korpusa, brigada i bataljona na sastanak u selo Topolje kod Knina. Na ovom istorijskom sastanku doneta je zajednička odluka da se izvrši proboj kroz neprijateljske snage i da se krene u povlačenje prema jugozapadu.
Proboj kroz selo Pađene
Odlučujući okršaj u proboju kroz komunistički obruč odigrao se u selu Pađene. Noću između 2. i 3. decembra 1944. godine četničke snage kreću u odlučan i nezadrživ juriš. U nadčovečanskoj borbi prsa u prsa koja je trajala više od sedam sati i odnela velike žrtve na obe strane, Dinarska Četnička Divizija probija neprijateljski obruč. Četnički junaci uspevaju da sruše neoborivu komunističku tvrđavu i otvaraju put za odstupnicu. U ovom nadčovečanskom proboju, četnici pobeđuju daleko nadmoćnije komunističke snage pod komandom Titovih elitnih generala Boška Šiljegovića i Petra Drapšina.
Iz te slavne plejade sinova Tromeđe i drugih srpskih krajeva mnogi su ostali kao mrtva straža za nova pokoljenja tamo gde su se goloruki digli na ustanak 1941. godine. Oni su voleli svoj srpski narod više od svojih života.
Izgon i golgota
Posle proboja kroz komunistički obruč, Dinarska Četnička Divizija je nastavila marš pravcem: Otrić- Srb-Mala Kapela- Gacka Dolina, ka severnom primoriju. U tim krajevima hrvatske ustaše su izvršile nezapamćene zločine nad srpskim narodom, nemajući milosti ni prema starima, ni prema mladima. U koloni u kojoj su bili borci pomešani sa ranjenicima, starcima, staricama i majkama sa decom, preovladavala je iscrpljenost od zime, gladi i napornog puta. Ova golgota preko severnog primorija, na putu za Sloveniju, je zahtevala savlađivanje mnogih teškoća. Najteža prepreka je sigurno bio prelaz preko hladne i nabujale reke Korane. Morali su se napraviti improvizovani mostovi od konjskih kola i komora za prelaz civilnog stanovništva. Nabujala reka je odnela svoj danak odnoseći borce i njihove konje. One koji su bezbedno prešli, na drugoj strani je čekala neprijateljska zaseda.
U Sloveniju se išlo jer se verovalo da “saveznici” neće prepustiti Jugoslaviju apsolutnoj vlasti komunista. Iz nekih nezvaničnih izjava američkog pukovnika Mekdaula steklo se uverenje da će “zapadni saveznici” promeniti svoju politiku prema Titu i jugoslovenskim komunistima.
Put bez povratka
Posle pada istočnih krajeva, komunisti se sa jakim formacijama ustremljuju na Sloveniju sa ciljem da unište Dinarsku Četničku Diviziju i ostale srpske nacionalne snage koje su se nalazile u tim krajevima. U Vipavskoj Dolini, izvršena je koncentracija svih nacionalnih snaga sa namerom da se preko reke Soče pređe u Italiju. Za prelazak u Italiju bilo je poterbno zaustaviti Brozove komuniste i razbiti ostatke Musolinijevih fašista koji su se nalazili u Gorici. Četnici su uspeli da zauzmu most na reci Soči i tako omoguće borcima i civilnom stanovništvu da pređu u Italiju. Posle prelaza, most je uništen da bi se sprečilo nadiranje komunista. Ovim činom Dinarska Četnička Divizija se našla u tuđini.
Put do Palma Nove
Posle dolaska u Italiju, četnici bivaju peške upućeni u logor u Palma Novi gde bivaju privremeno smešteni. Na Đurđevdan 1945. godine, četnicima u Palma Novi je naređeno da se sve borbene formacije razoružaju. U srpskoj istoriji Đurđevdan je dan kada se ustanici okupljaju i naoružavaju. Ovoga puta ustanici su morali da se rastanu sa oružijem koje su svojom krvlju platili. Taj tragični dan obeležilo je nekoliko samoubistava boraca Dinarske Četničke Divizije koji se nisu mogli pomiriti sa ovolikom nepravdom.
U Palma Novi je zavrešen ratni put herojske Dinarske Četničke Divizije.
Reč na kraju
Današnji inkvizitori Evrope i Amerike sa Vatikanom trguje hrišćanskom verom i igraju krvavu igru ognjem i mačem koja vekovima traje. Srpski borci su prosutom krvlju i rasutim kostima obeležili granice širom srpskih zemalja. Eto, takvi su bili i ostali srpski borci sa Dinare. Takvi su bili i ostali svi srpski borci u borbi za krst i slobodu iz svih srpskih zemalja na Balkanu. Oni će takvi biti i ostati sve dok se ne oslobode izgubljene srpske zemlje i svi Srbi u tim zemljama budu na pradedovskim ognjištima. Sve patnje i nepravde opomena su za nove generacije Srba koje dolaze.
Pred kraj svoga dugoga životnog puta, upokojeni vojvoda Momčilo Đujić je rekao ovo: ''Gordi smo i ponosni na sve srpske borce koji padoše za krst, slobodu našeg roda, ili stradaše zbog toga što su bili Srbi pravoslavci. Neka im je svima večan pokoj u Carstvu Božijem i trajan pomen u narodu srpskom.''
Na kraju, ove redove posvećujemo sećanju na ratnog komandanta Dinarske Četničke Divizije vojvodu Momčila R. Đujića i njegove pale borce koji dadoše svoje živote braneći srpske zemlje. Prkosna Dinara ponosiće se vekovima svojim gorskim carem i njegovim junacima, i sve dok traju prigušeni jecaji njihovih zavičaja:
DINARA SE UMIRITI NEĆE!