Pojava prvog gerilca porobljene Evrope-Vožda Trećeg Srpskog ustanka đenerala Dragoljuba-Draže Mihailovića koji se i pored svih protivrečnosti svoga vremena stavio na čelo porobljenog naroda, predstavljao je veliki moralni podstrek za srpski narod. Od tada do danas, Ravna Gora će biti simbol otpora i borbe srpskog naroda za slobodu. Srpski narod pritisnut velikim nevoljama nastalim posle raspadanja otadžbine i dolaskom okupatora i njegovih slugu, kanalisao je svoju vitalnost i želju za opastanak u četnički pokret koji će odigrati presudnu ulogu u spašavanju naroda od biološkog istrebljenja. Četnički pokret se suočio sa raspećem svoga naroda prošlim i sadašnjim, sa njegovim « Grdnim Sudilištem ». Istoričar Veselina Đuretić to opisuje na sledeći način: “ Sve istorijske teme srpskog dvadesetog veka fragmenti su istorije srpskog hoda po mukama. Naši sudari sa višestruko nadmoćnijim napadačima završavali su se velikim pogibijama, i vojske i naroda”
Ulaskom Kraljevine Jugoslavije u rat i njenim brzim slomom, čiji se uzroci mogu naći u zabludama i apsurdnostima toga vremena, srpski narod je ostao na miilosti i nemislosti svojih najvećih neprijatelja. Tako se i srpski narod Semberije i Majevice našao pod udarom Hitlerovih hordi i njegovih hrvatsko-muslimanskih koljača. Na teritoriji Semberije i Majevice vršljale su bande Hrvata i muslimana koje su vršile nezapamćen pogrom nad srpskim narodom. Pored masovnih ubistava, stanovništvo ovih krajeva je bilo izloženo konstantnim deportacijama u logore smrti: Jasenovac i Staru Gradišku. Na početku Drugog svetskog rata Majevica i Podmajevica su brojali oko 49 srpskih sela. Na kraju rata većina ovih sela je bila spaljena a stanovništvo pobijeno na najzverskiji način. Po zverstvu se najviše isticala SS Handžar divizija koja je bila sastavljena od domaćih muslimana koji su dobrovoljno otišli u SS trupe.
Instiktivno osećajući da mu je biološki opstanak doveden u pitanje, srpski narod u ovim krajevima je shvatio da mora da krene u borbu na čivot i smrt protiv brojnih neprijatelja. Četništvo je predstavljalo jedini spas. Narod je prilazio četnicima jer su se oni prvi organizovali shvatajući situaciju u kojoj se narod nalazio. Najveći broj četničkih boraca je došao iz redova radnika i seljaka.
Analizirajući izveštaje koje je dobijao iz ovih krajeva, đeneral Mihailović je odmah uvideo da je narodu preko potreban pomoć. Zato je već u proleće 1942. godine Vrhovna četnička komanda sa Ravne Gore šalje svoje oficire da preuzmu komandovanje svih odreda u ovim krajevima. Na Majevicu je upućen major Dobroslav Račić, u Srebrenicu Vladu Milutinovića, na Romaniju Miodraga Momčilovića, a na Ozren Boru Mitrovića. Na Majevici je tada formiran četnički korpus sa četiri brigade koji je kontrolisao veliku slobodnu teritoriju. Na čelu majevičkih četnika bile su tri istaknute ličnosti: vojvoda Radivoje Kerović, Stevo Damjanović-Leka i Đuro Biđić.
Stradanje poslednje četničke Formacije na Majevici
Komunisti su između 18-og i 20-og januara 1946. godine opkolili ostatke četničkih formacija pod komandom vojvode Radivoja Kerovića. Noću 18-og januara četničke snage su uz nadčovečanske napore i herojstvo svojstveno samo srpskom narodu, uspeli da probiju komunistički obruč, ali su neprijateljske snage uvodile sveže trupe opremljemne najmodernijim naoružanjem dobijenim od Britanaca. Borbe su se nastavile na prevojima Majevice gde su četnički borci ponovo bili okruženi i konačno svi izginuli. Mnogi su ostajući bez municije sami sebi oduzeli život želeći da izbegnu komunističku torturu. U činu koji je u Srbima probudio sećanje na zločine iz vremena turskog zuluma, komunisti su mrtvom vojvodi Keroviću odsekli glavu i nabili je na kolac u Vojvodinom rodnom selu Tobutu kod Lopara. Prevoj na Majevici ostaće u istoriji obeležen kao mesto gde su pali i krv prosuli poslednji četnički heroji.
Reč na kraju
Golgota naroda u ovim krajevima nastavljena je dugo po završetku rata sa jedinom promenom što su Hrvati i muslimani nacističke uniforme zamenili komunističkim. Aktivan otpor u šumama je trajao sve do 1953. godine. Sudbina srpskog naroda se do tada odvijala u senci Kosova a od tada se razvija u senci Jasenovca, Jadovna i ostalih stratišta. Ovo je samo deo tragike srpskog naroda koja traje od Kosovskog boja 1389. godine.
I pored sve nesreće i tragike koje su zadesile srpstvo ostaje nada da sve dok u srpskom narodu bude ljudi poput vojvode Kerovića koji su spremni da se žrtvuju za pravdu i slobodu srpskog naroda, srpski narod će imati budućnost.
Popis srpskih žrtava, kao i njihovo stradanje iz oblasti Semberije i Majevice potresno su opisane u knjizi Ljube Kerovića, sinovca ratnog komandanta Semberije i Majevice vojvode Radivoja Kerovića.