Kratak osvrt na prošlost Ozrena
Bogata istorija Ozrena- ponosni na svoj pravoslavni identitet,na svoje krsno ime i poreklo.
Stanovništvo na Ozrenu je u većini srpsko pravoslavno osim nekoliko sela u dolini reke Bosne.Prostor Ozrena obuhvata u užem smislu oko šezdesetak sela i zaselaka. U vreme Osmanlijske tiranije Ozren je bio pogodna planina za skrivanje od zuluma.O tim događanjima nema mnogo pisanih tragova jer su manastiri paljeni i po nekoliko puta.Pisane tragove su uništavali razni osvajači ali usmena predanja nam govore o skrivanju Srba u Ozren goru gde su razgranavali svoje potomstvo.
Po predanju mnogi rodovi su sedoseljavali iz svih krajeva Srbije,Crne Gore, Hercegovina, drugih oblasti Zapadne Bosne.Ove doseljeničke grupe mešajući se sa starosedeocima, donele su na Ozren ratobornost i slobodarsku tradiciju iz krajeva odakle su progonjeni.Otuda i potiče grčevita borba sinova Ozrena za svoje tlo, koji su se branili od osvajača vekovima zemlju punu kostiju njihovih predaka.
Manastir Ozren - neiscrpno vrelo duhovne snage Ozrenaca
Od kraja trinaestog veka kada je nastao pa sve do danas,manastir Ozren je bio i ostao centar verskog života na prostoru Ozren-gore. Manastir je prolazio kroz mnoge obnove koje su bile posledica stradanja manastira i naroda od raznih nevolja i osvajača.
Predanja govore da je manastir Ozren zadužbina Nemanjića, upravo srpskog Kralja iz toga doba (1276-1283) Dragutina.
U ovim srpskim oblastima srednjeg veka graničile su se dve hrišćanske tradicije pravoslavna i rimokatolička.
Patnje i mučeništva na ovim prostorima se mogu porediti kosovski mučenici i novi Jasenovac pod kojim leži najmnogoljudskiji srpski grad u istoriji ovog velikog mučeničkog naroda.
Proglašenje takozvane NDH i priprema Srba na ustanak
Dok su se delovi razbijene Jugoslovenske vojske, pod komandom srpskih oficira junački suprostavljali nadmoćnom nacističkom neprijatelju koji je već u to vreme pregazio veći deo Evrope, u Zagrebu je 10.maja 1941. godine proglašena ustaška, marionetska i zločinačka tvorevina zadužena za sistematsko zatiranje Srba, uz pomoć Hitlerovog Trećeg Rajha i blagoslov Vatikana.
U proglasu takozvane Nezavisne Države Hrvatske pozivaju se svi pripadnici vojske, policije da polože zakletvu vernosti NDH i njihovom poglavniku(glavno-komandujućem).To su bili pozivi vojnicima JA hrvatske i muslimanske nacionalnosti da stupe u ustaške redove i krenu u lov na Srbe od Soče do Drine.
Delovi Jugoslovenske armije nastavljaju borbe za odbranu srpskog stanovništva u mnogim oblastima protiv podivljalih hordi ustaštva i nacizma.
Načelnik Štaba Druge armije,pukovnik Dragoljub Mihailović nastavlja borbu za Derventu i Doboj polovinom aprila 1941. godine, iako je načelnik štaba Vrhovne komande Kalafatović već potpisao kapitulaciju.
Takvom odlukom srpski narod u Jugoslaviji je stavljen u beznadežan položaj. Jugoslovenska vlada održava poslednji sastanak u Nikšiću 15.aprila 1941. i posle toga napušta zemlju.
Pukovnik Mihailović kao načelnik štaba Druge armije nastavlja da se bori i poslednji otpor daje okupatoru kod Ševarlija,a zatim sa 100 oficira i podoficira prelazi planinu Preslicu i upućuje se prema Drini.
Na tom putu iz letaka saznaje za kapitulaciju Jugoslavije,održava govor demoralisanoj vojsci i upućuje se prema Srbiji.
Pukovnik Mihailović po stizanju na Ravnu Goru osniva Prvi štab i u narednih nekoliko godina rata postaje symbol borbe i otpora srpskog četničkog pokreta u Drugom svetskom ratu i prvi gerilac Evrope.
Početak ustanka na Ozrenu
Narod Ozrena i susednih srpskih prostora digao se na ustanak protiv okupatora u zoru 23. avgusta 1941. godine. Odluka o napadu na Doboj(odluka o početku ustanka) je donešena na planini Preslici.
Tome su prethodile višemesečne pripreme u kojima su učestvovali mnogi Ozrenski domaćini, ugledni i poverljivi ljudi koji su u svojim selima prikupljali oružje. Ustank je počeo napadima na Doboj, Maglaj, Gračanicu, Petrovo Selo i okolna ustaška utvrđenja. Doboj u tom regionu je bio najveće ustaško uporište.Pripremljen je ozbiljan plan koji su sačinili komandanti udarnih grupa. Celokupno naoružanje je bilo 130 pušaka i 35 bombi. Ostali ustanici su bili naoružani vilama, sekirama i koljem. Iz svih pravaca rano ujutro23. avgusta 1941. godine krenule su srpske četničke snage.Ustanici zauzimaju most na reci Bosni kod Doboja, zatim skladište municije.Čuvari su likvidirani i zaplenjeno je nekoliko tona municije veliki broj bombi i pušaka. Istoga jutra je dignuto u vazduh preko 100 vagona topovskih granata i avionskih bombi spremljeno za razne frontove nacista.Ustanici su se uspeli naoružati pre dolaska pojačanja neprijatelju iz pravaca Sarajeva,Tuzle i Banjaluke.
Pošto su uspeli da se naoružajy, ustanici su mogli da krenu u akcije razaranja pruga,telekomunikacija i slično.
Svim akcijama su rukovodili aktivni oficiri i podoficiri vojske Jugoslavije. U naletima ustanika ogroman broj neprijateljskih uporišta je ili uništen ili znatno oštećen. Nanesene su ogromne žrtve ustaškom i nacističkom neprijatelji i trebalo im je dosta vremena za reorganizaciju posle ustaničkih napada.Ta činjenica umnogome pokazuje koliko je bio značajan doprinos ovih akcija u generalnom gledanju na borbu protivu fašista.
U jeku ustanka uspostavljena je čvršća veza između ustanika na širem prostoru, tako da je podignut duh progonjenog i pobunjenog naroda.
Dolaskom novog ljudstva u ozrenske redove, dotadašnji vodovi su pretvarani u čete i bataljone da bi zaštitili ogromne zbegove ljudske koji su potražili spas od razularenih ustaških krvoloka, na području Ozrena. Ustaške formacije su dobijale pomoć u vojsci i opremi od Hitlerove nacističke Nemačke.Srbi su masakrirani na razne načine, priznavali ili ne zloglasnu ustašku vlast. Na ovim srpskim prostorima je ogroman broj stradalnika srpskog naroda.
U tim momentima su sinovi Ozrena pokazali svoju herojsku dušu.Mnogi heroji su pali u borbama za odbranu svog golorukog srpskog naroda.
Sukob sa komunistima
U jeku ustanka prvi ozbiljni sukob sa komunistimanastaje u jesen 1944. godine. Naime bilo je potrebno položiti zakletvu i među 98% srpskih nacionalista lako je bilo prepoznati 2% srpskih infiltriranih komunista, koji su pokazali pravo lice.
Zahvaljujući komunističkom aktivistirodom iz ovih krajeva Ozrena, Todoru Vujasinoviću, koji je po naređenju Komunističke Partije dovodio nepoznate ljude u redove ustanika bez saglasnosti ustaničkih vođa, dolazi do sukoba.Todor Vujasinović je četničke borce predavao komunistima, a zarobljene ustaše i domobrane slao nazad u neprijateljske redove.Posle rata je još bio perfidniji. U knjizi “Ozrenski partizanski odred” koji nikada nije ni postojao (izdala Svjetlost Sarajevo 1979. godine) falsifikovao je ustaške dokumente i na mesto reči četnici kojom su ustaše opisivale četničke akcije, stavljao reč partizani.
Četnnički sinovi Ozrena su brzo očistili redove od neprijatelja i svih koji su smetali u oslobodilačkoj borbi.
Isti problemi sa izdajicama su bili ne samo na Ozrenu već na svim srpskim teritorijama, gde su komunisti pokušavail povesti narod koji se bez njih organizovao i krenuo na ustanak.
Formiranje Ozrenskog četničkog odreda
U proleće 1942. godine Vrhovna komanda sa Ravne Gore šalje u sve, svoje oficire da preuzmu komandovanje u četničkim formacijama.
Na Ozren je upućen Boro Mitrović, na Majevicu major Dragoslav Račić, u Srebrenicu Vlado Milutinović i na Romaniju Miodrag Momčilović.
Dugačak je spisak rukovodilaca ustanka i najistaknutijih boraca u preiodu od 23.avgusta 1941.g. do 18.aprila 1942.g. Pomenućemo samo najistaknutije komadante bataljona:
Cvijetin Todić, komadant bataljona i jedan od glavnih organizatora ustanka na Ozrenu; Bogdan Jovičić, Božo Spasojević, Boško Popić.
Nemačka operacija u Istočnoj Bosni
U toku najžešćih obračuna između četnika i komunista ,nemačka komanda je počela dugo pripremanu ofanzivu u Istočnoj Bosni. Januara 1942. godine Nemci su krenuli u operacije na Majevici,Romaniji,Konjuhu,Ozrenu i susednim oblastima u regionu.Dve nemačke divizije, 15 ustaških bataljona sa topovskim baterijama i tenkovskim bataljonom, neprijatelj je krenuo u ofanzivu. Titovi komunisti su kukavički pobegli preko Igmana jer su i oni bili na meti ovih formacijama. Jedina snaga su ostali čenički odred i narod srpski.Stanje je bilo krajnje kritično, jer ova slobodna srpska teritorija je bila hermetički kopneno zatvorena sa svih strana neprijateljskom vojskom i bez ikakvih veza sa susednim srpskim teritorijama.
Narod Ozrena pored gubitaka u svakodnevnim borbama imao je još dva nepodnošljiva neprijatelja: glad i zimu.Četnički odred nije poklekao pod fašističkim napadima ni u jednom momentu, ali narod je bio na ivici biološkog opstanka.
Neprijatelj je znao snagu četničkih jedinica, pa su se se posle odredđenog vremena Nemci povukli a narod se vratio kućama.
Komadant, ogorčeni anti-komunista, Ozrenskog četničkog odreda Cvijetin Todić dobio je neophodno vreme za oporavak jedinica i njihovu pripremu za borbe kada se generalna situacija u svetu popravi.
Komunističke represalije
Privremeno zatišije na neprijateljskim frontovima u reonu Ozrena,iskorišćeno je da se održe prvo savetovanje kako da se pomogne ugroženo stanovništvo. Ovom savetovanju je prisustvovali delegati iz Vrhovne Komande ravnogorskog pokreta, a među delegatima je bio i Lazar Tešanović iz Manjačkog četničkog odreda.
Komunisti su se bavili planovima kako likvidirati nacionalne četničke snage. Josip Broz Tito je ponavljao naređenja svojim partizanima da izbegavaju borbe protiv ustaša i nacista, jer njih će pobediti sovjetska sila i sukob sa njima je sigurna smrt, već da se treba boriti protiv četničkih snaga koji su neprijatelj komunista broj jedan. Izvodi iz takvih naređenja su imali sledeći oblik:
-da se partizanski komadanti, politički komesari, oficiri, podoficiri i vojnici svih rodova imaju bezuslovno pokoravati komunističkoj ideologiji;
-Draža Mihailović, saradnici i simpatizeri moraju se likvidirati;
-najhitnije uvođenje smrtnih kazni za sve koji su pritiv komunističke ideologije;
-zabranjivati narodu odlaske u manastire;
-partizanske snage da napadaju manje nemačke i ustaške formacije kako bi rezultat bio represalije nad srpskim stanovništvom koje je uz četnike;
-prerušavanje u četničke uniforme za izvođenje akcija i likvidacija uglednih srpskih domaćina kako bi se narod okretao komunističkim vođama;
Na kraju ove naredbe stoji i napomena za svako ne izvršavanje ovih ili ostalih naredbi sledi smrtna kazna za partizanske komandire. Potpisano od strane zločinca pukovnika Arse Jovanovića(načelnik Titovog štaba).