Celom našom zemljom rasejani su znani i neznani grobovi ravnogorskih boraca i mučenika.Ti grobovi su večiti spomenici herojskog otpora srpskog naroda kroz Pokret Ravne gore protiv tiranije.Oni su najrečitiji istoriski dokumenat narodne borbe za slobodu i demokratiju u toku Drugog svetskog rata. Pod tim bezbrojnim humkama počivaju oni, koji su svesno i dobrovoljno plagali život na oltar Otadžbine rukovoćeni uzvišenim i svetlim idealima, slavne i čiste prošlosti svog naroda.
U dalekoj tućini ja danas oživljavam u mislima likove hrabre pale braće i saboraca. Vidim ih kako se kao džinovi uzdižu iz mrakom i vlagom obvijenih jama i nemljivih davno zatravljenih grobova. Njihove izlomljene kosti i ugašene oči ispunjavaju se životnom snagom i predamnom se uzdiže gorostasna legija onih,koji su u borbi za ostvarenje demokratskih ideala,najvećom ličnom žrtvom obeležili put novim naraštajima. Pred mojim očima defiluju ti dragi likovi boraca Mlavskog korpusa, koji su sa hiljadama palih junaka Ravne Gore krvlju ispisali najnovije stranice srpske istorije u borbi za slobodu.
Iz te oživele kolone palih izdvaja se kapetan Jagoš Živković, u vezanom četničkom odelu, sa šubarom na glavi ukrašenom belim orlom. Visok, crne brade i duge kose, u jednij ruci drži državnu pukovsku zastavu, a u drugij četnički barjak sa mrtvačkom glavom i natpisom: “”Sloboda ili Smrt.”” Pred tim su znacima borci Mlavskog korpusa polagali živote i njihovu slavu pronosili širom naše zemlje, tukući nemačke, ustaške i komunističke horde. Pored Jagoša soji kapetan Milorad Jurišić i mladi Slovenac Nikola Skof. I dalje, u tom beskrajnom nizu vidim poručnika Blažu Radosavljevića, potporučnika Dragoljuba Pavlovića, zvanog “ludi Paja”, potporučnika Acu Dimovića, potpukovnika Tripka Kulića, poručnika Minića, poručnika Đoku Radovića, rez. kapetana Miodraga Filipovića, podnarednika Boška Mandića, redova -đaka Momčila Jankovića, a za njima stotine boraca Mlavskog korpusa, čije šajkače i šubare krase sjajni emblemi, čiji se blesak sliva u ogromnu blistavu krunu na kojoj je ispisano Ravnogorsko geslo:” S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu.” U mnogim jurišima, ostajući do kraje verni položenoj zakletvi Kralju i Otadžbini, gasili su se njihovi životi sa osmehom na usnama. Krvlju svojeg srca natapali su oni svaku stopu tla rodne grude, počev od pitomih ravni Istočne Srbije i divljeg Homolja, pa preko sandžačkih pustih vrleti do bosanskih šumovitih i neprolaznih brdskih masiva. Bosi, goli, i gladni i žedni, podnosili su nadčovečanske napore i muke, ali nikad nisu napuštali započetu borbu na ravnoj Gori, nego su, čeličnim duhom neumrlog vožda Draže Mihailovića nesalomljivim voljom nasleđenom od svojih predaka, čuvali čast i slavu svojih svetinja, svojih zastava, ostavljajući na svakoj stopi bezbroj humki kao nepobitan dokaz njihove herojske borbe, žrtve, viteštva i mučeništva.
Kao i onda, evo i danas, ja u pobožnom sećanju oživljujem u srcu i svesti njihove drage likove i čujem štektanje mitraljeza i prasak bombi, i vidim poručnika Minića kako u jurišu na nemačke i bugarske bunkere, u borbi kod Petrovca na Mlavi, pada smrtno pogođen sa uzvikom “ Živeo Kralj!” A zatim, u samom centru Petrovca u krvi izrešetan zrnima nemačkog “ šarca” omladinac maturant Momčilo Janković. Sa osmehom na lepom mladalačkom licu zaspao je zanavek svestan da je svoju dužnost prema podnoj grudi ispunio do kraja ...
Odjekuje divlje orgijanje pobesnelih partizana dok kopaju oči, čupaju kosu i pale bradu potporučniku Tripku Kuliću, palom kod sela Vrndže nedaleko od Sokobanje . . . Iz groba, okićenog cvećem rukom srpske sestre i majke, uzdiže se mladi Poljak Zbišek. Čelo mu krvavi od duboke rane zadobijene u borbi kod Požarevca. Sudbina je htela da mladi Zbišek, kao borac Mlavskog korpusa, padne u borbi za slobodu u Jugoslaviji.Njegov grob ukrašen cvećem pored male crkve u selu Boževcu blizu Požarevca neće nikada biti zaboravljen i služiće kao još jedan dokaz bratstva po oružju starih prijatelja, Poljaka i Srba.
. . .Čujem jezivo zviždanje vetra, pomamno urlanje snežne bure i vidim snegom i ledom prekrivene neprolazne masive Bosne, pa ipak, kolone ravnogorskih divova probijaju se i krče put kroz snežne vihore. Kreću se oni, nošeni snagom ravnogorske ideje, ponosni što im ni svirepi nemački okupator, ni komunistička zločinačka banda, ni ustaška gomila ubica u ime krsta, nisu mogli otrgnuti sa srpskih slavnih šajkača i šubara znamenje slobode vojske u otadžbini . . .
. . . Čujem oštar prasak bombi, tupu jeku bacača i na krvlju obojenom belom pokrovu snežnom, vidim smrtno ranjenog junaka, poručnika Blažu Radosavljevića. . . Potom, ranjeni, pohvatani od ustaša, umiru u najvećim mukama mrcvareni do izdisaja kapetan Jagoš Živković, kapetan Miodrag Jurišić, poručnik Nikola Škof i mnogi drugi. Na stotine na krvavom ograšju u snežnoj oluji. Tako borci Mlavskog korpusa prolivaju svoju krv i ostavljaju svoje kosti i na srpskom svetlom tlu mučeničke Bosne.
. . . Streljani od Nemaca, mučeni divljačkim mukama od komunista, živi derani, sečeni i spaljivani od ustaša, Mlavski borci se nisu nikada odrekli date reči pred svojom zastavom. I zato njihivi znani i neznani grobovi leže rasuti po celoj Jugoslaviji. A iz svakog tog groba uzdiže se ravnogorska misao i jasnom svetlošću osijava put novim naraštajima, opominju ih na amanet palih pokolinja za slobodu srpske zemlje i naroda.
Sećajući se heroja Mlavskog korpusa Narodnog ravnogorskog pokreta, ja ovo nekoliko redova danas pišem umesto voštanice na njihovim humkama.