... Gospodo i prijatelji! Ja dolazim iz jedne male zemlje na Balkanu, u kojoj ima jedan hram, i veći, i lepši, i vredniji, i svetiji, od ovog hrama. Taj hram, se nalazi u srpskome gradu Nišu i zove se ĆELE KULA. Taj hram je sazidan od lobanja i kostiju mog naroda, naroda koji pet vekova stoji, kao stamena brana azijatskom moru, na južnoj kapiji Evrope. A kad bi sve lobanje i kosti bile uzidane, mogao bi se podići hram trista metara visok, toliko širok i dugačak, i svaki Srbin bi danas mogao podići ruku i pokazati: ovo je glava, moga dede, moga oca, moga brata, moga komšije, moga prijatelja, moga kuma. Pet vekova Srbija lobanjama i kostima svojim brani Evropu da bi ona živela srećno. Mi smo tupili našim kostima turske sablje i obarali divlje horde, koje su srljale kao planinski vihor na Evropu. I to ne za jednu deceniju niti za jedno stoleće, nego za sva ona stoleća, koja leže između Rafaela i Šilera. Za sva ona bela i crvena stoleća u kojima je Evropa vršila reformaciju vere, reformaciju nauke, reformaciju politike, reformaciju rada, reformaciju celokupnog života. Rečju, kada je Evropa, vršila smelo korigovanje i Bogova, i ljudi iz prošlosti, i kada je prolazila kroz jedno čistilište, telesno i duhovno, mi smo, kao strpljivi robovi, mi smo se klali sa neprijateljima njenim, braneći ulaz u to čistilište. I drugom rečju, dok je Evropa, postajala Evropom, mi smo bili ograda njena, živa i neprobojna ograda, divlje trnje oko pitome ruže. Na Vidovdan 1389. godine, srpski knez Lazar, sa svojom hrabrom vojskom, stao je na Kosovu Polju, na branik hrišćanske Evrope, i dao život, za odbranu hrišćanske kulture. U to vreme, Srba je bilo koliko i vas Engleza. Danas ih je, deset puta manje.
Gde su? Izginuli, braneći Evropu.
Sada je vreme da Evropa Srbiji vrati taj dug.